BLUE SKY MOSTAR upoznajte sa nama BiH i regiju

BLUE SKY MOSTAR media and publishing je agencija za promociju prirodnih, istorijskih i kulturnih znamenitosti Bosne i Hercegovine i regije Jugoistočne Evrope. Naš cilj je da promovišemo naše vrijednosti i predstavimo ih što većem broju korisnika.

19.11.2017.

Video priča iz Hercegovačke bašte

18.11.2017.

Aleksa Šantić

„Ostajte ovdje, sunce tuđeg neba neće vas grijat' k'o što ovo grije…“…Ovim se stihovima Alesa Šantić obraćao svojim sunarodnjacima, izražavajući tako u svojim pjesmama domoljublje.

Šantić je jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini.

Većinu života proveo je u rodnom Mostaru, družeći se, između ostalog s prijateljima pjesnicima Osmanom Đikićem, Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem.

Šantićeva poezija puna je snažnih emocija i ljubavne tuge. Pjesnik je to elegičnog tona i melodičnog izraza, koji je ostvario niz pjesama duboke inspiracije i doživljenog tona. Ljubavna poezija Alekse Šantića razvila se pod jakim uticajem bošnjačke ljubavne pjesme, sevdalinke, tako da otud dolazi i ambijent njegovih ljubavnih pjesama, koji je smješten u bosanske bašte pune behara, hamama, šadrvana.

Ženski likovi koji se pojavljuju u Šantićevim pjesmama okićeni su đerdanima i izazovne su, ali ipak skrivene ljepote.

Takva je i pjesma "Emina", koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka. U ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Šantićeveva poezija je bazirana na vjerodostojnom iskusutvu u stvarnom životu. Šantić se vrlo mlad zaljubljuje najprije u Slavonku Anku Tomlinović, kćerku siromašnog fotografa, došljaka, koju na kraju ostavlja pod pritiskom svoje pravoslavne porodice. Nešto kasnije pomalo rezignirani Šantić upoznaje i Zorku Šolinu, mladu i bogatu Mostarku, koja zbog interesa svoje pragmatične porodice napušta pjesnika, ostavljajući mu još jednu ranu na srcu.

Druga pjesnička tema imala je rodoljubni karakter. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet ("Ostajte ovdje", "Hljeb"), dok u drugim pjesmama naglašava patnju kao važan historijski moment ("Mi znamo sudbu").

 

 

17.11.2017.

Cazin

Cazin je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine na križanju puteva koji vode od Bihaća prema Velikoj Kladuši, susjednoj Hrvatskoj i dalje prema zapadnoj Evropi, zatim preko Tržačkih Raštela prema Jadranskom moru i jugozapadno preko Bosanske Krupe prema Banjoj Luci, Tuzli i dalje prema istoku

Na 26 km od Bihaća u tihoj dolini okruženoj pitoresknim brdima smješten je Cazin. Stari grad, ili čaršija, je srce grada kroz koji protiče mali potok dijeleći ga na pola.

Iako mali gradić, Cazin je u historiji ove zemlje odigrao važnu ulogu. Od 14. stoljeća ovo je bila strateška tačka stranim silama koje su žudjele za bosanskohercegovačkom zemljom.

Srednjovjekovni ostaci Ostrožca, Pecigrada, Radetine kule, Stijena i Trzaca dominiraju gradom. Najljepši i najimpresivniji je zamak Ostrožac, izgrađen u neogotskome stilu, Ostrožac je jedna od glavnih atrakcija Unsko - Sanskog kantona.

16.11.2017.

Kriva ćuprija

U neposrednoj blizini Starog mosta, na desnoj obali Neretve, izgrađena je Kriva ćuprija. Tačnih podataka o izgradnji i nema, pa i malu ćupriju prati legenda. Pretpostavlja se da je izgrađena prije 1558. godine, što je čini starijom od samog Starog mosta. Zato se vjerovatno u Mostaru kaže da je upravo ova ćuprija razlog zbog kojeg je Stari most napravljen onakvim kakav jeste. 

Kriva ćuprija premošćuje Radobolju, rijeku koja se ispod samog Starog ulijeva u Neretvu. Iako se Neretvu naziva zelenookom ljepoticom i odaje joj se mnogo počasti, Radobolja je čistokrvno mostarska rijeka. Izvire, teče i ponire u Mostaru. Zbog toga i maleni most koji joj obale spaja, a koji danas i nema posebnu svrhu, osim turističke, zaslužuje da mu se oda priznanje.

Tokom posljednjih ratnih zbivanja, Kriva je ćuprija oštećena, a ne poštediše je ni poplave koje naiđoše u godinama poslije. Danas je Kriva ćuprija povratila svoj prvobitan izgled, a rekonstruisana je za vrijeme obnove Starog mosta. Veliki Most i njegov maleni pratilac ne idu jedan bez drugog…

15.11.2017.

Park prirode Blidinje

Područje Blidinja parkom prirode proglašeno je 1995.godine. Ovo područje sadrži brojne izvore čiste, pitke vode, arheološka nalazišta, endemske vrste biljnoga i životinjskoga svijeta, ima povoljne geomorfološke značajke, isto tako i prekrasne krajobraze, zbog čega je i područje Blidinja dobilo status parka prirode.

Park prirode Blidinje čini neplodna dolina koja je nastala topljenjem glečera sa planine Čvrsnice još u ledeno doba. Ta ogromna dolina smjestila se između Čvrsnice i Vran planine, koje se nalaze na jugoistoku i sjeveru doline. Dolina parka prirode Blidinje zapravo pripada trima općinama, i to Posušju, Tomislavgradu i Jablanici, i zajedno sa planinskim masivima Vrana i Čvrsnice i jezerom Blidinje čini netaknutu zelenu oazu mira. 

Pločno se nalazi na 2.228 metara nadmorske visine na planini Čvrsnici i čini najviši vrh u Hercegovini, no zbog prisutnosti vojnih objekata planinarenje na taj dio planine je zabranjeno.

Park je ime dobio po Blidinjskome jezeru koje je smješteno u dnu Dugog polja, na visini od 1.184 metara nadmorske visine, a površine je oko 6 km². Jezero se vodom opskrbljuje s okolnih planina, Vrana i Čvrsnice. Velik dio vode tijekom ljeta nestaje u ponorima, zbog čega razina jezera opadne. Godine 1991. započeto je saniranje jezera radi spriječavanja polaganog nestajanja jezera, no ono je prekinuto zbog ratnih zbivanja na ovim prostorima i još uvijek nije nastavljeno.Uz jezero se proteže Dugo polje koje uglavnom služi za ispašu stoke, a manji dio polja se obrađuje, iako je u prošlosti u najvećoj mjeri polje služilo za obrađivanje.

Pažnju brojnih posjetitelja parka prirode Blidinje privlači posebni šumski rezervat Masna luka. To je mjesto gdje se nalazi nekoliko izvora čiste planinske vode sa raznolikim biljnim svijetom, koji samo planine nude za vidjeti (planinska smreka, crni bor, jela, runolist, hrvatska siberija, munika…). Zanimljivo je vrelo Jasle gdje voda izvire iz samog podnožja male pećine, teče potokom i ponire u polja. U potoku se može vidjeti par endemskih vrsta, ponajviše vodozemaca (npr. triton). Iz Masne luke put kroz šumu vodi do polja i livada koje se nalaze u središtu guste šume. Pogled s toga prostora na okolne litice ostavlja posjetitelje bez daha.

Uz Masnu luku, zanimljiv je i geomorfološki rezervat Diva Grabovica koji obuhvaća i kanjon rijeke Grabovice. Rezervat je dobio ime po djevojci Divi, Luke Grabovca iz Rame. U njenu čast na mjesto Divina groba svake godine u mjesecu srpnju hodočasti mnogo ljudi.

Park prirode Blidinje između 1.150 i 1.300 metara nadmorske visine prepuno je srednjovjekovnih stećaka. Postoje i brojni tragovi ilirskih grobova i ostataka rimskih cesta, što pokazuje da je Blidinje bilo naseljeno i prije 2500 godina.

Park pruža brojne mogućnosti za odmor, bavljenje zimskim sportovima, planinarenjem, izletima u prirodu i slično. Upravo iz tih razloga, u svrhu zabave otvoreno je skijalište na planini Čvrsnici, točnije Risovcu, koje čini jedno od pet skijališta u svijetu koje je svega 50-ak kilometara zračne linije udaljeno od mora, te se na njemu može skijati do svibnja. Ovaj kraj se nalazi u zaleđu Jadranskoga mora i ima tipično planinsko područje oko Blidinjskoga jezera sa mogućnošću lova.

Park prirode Blidinje omogućuje uživanje za one koji se žele potpuno odmoriti i opustiti, odiše zanimljivom poviješću, mirisom šume, živopisnošću koja nikoga od posjetitelja ne ostavlja ravnodušnim.

15.11.2017.

Kraljevski grad Bobovac

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada sa četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.

Podigao ga je ban Stjepan II Kotromanić nešto prije polovine 14. vijeka. Bobovac je bio sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića (prva polovina 14. vijeka), preko svih bosanskih kraljeva i sve do prestanka bosanske samostalnosti osmanlijskim osvajanjem (1463.) Prvi put se u pisanim dokumentima pominje 1349. U Zadarskom arhivu Bobovac se spominje oktobra 1445. i februara 1446. godine.

To su rijetke informacije koje po imenu spominju stanovnike nižih društvenih slojeva iz Bobovca.

Njegov položaj i konfiguracija terena je omogućavao odbranu i bio je vojno i administrativno sjedište bosanskih kraljeva uz Kraljevu Sutjesku, koja je bila bez fortifikacija i imala više administrativno-politički značaj. U njemu se čuvala bosanska kraljevska kruna. Tu se nalazila i kraljevska grobna kapela za koju se pretpostavlja da je kralj Ostoja naredio da se stara bobovačka crkva preuredi za tu svrhu.

Zbog svog geostrateškog, vojnog i političkog značaja bio je meta napada osvajača. U bosansko-srpskom ratu 1350. opsjedao ga je srpski car Stefan Dušan, ali ga nije osvojio.

Septembra 1407. godine grad je osvojila mađarska vojska i jedno vrijeme držala u njemu posadu u težnji da vrati na prijestolje svrgnutog bosanskog kralja Stjepana Ostoju. (vidi: Bosansko-ugarski ratovi).

Stjepan Tomašević (1461-1463), posljednji bosanski kralj, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, seli kraljevski dvor u Jajce.

Bobovac su Osmanlije opsjedali 19. maja a osvojili 21. maja 1463. nakon samo tri dana borbe. Jedni izvori navode da su se za grad vodile teške borbe i da su Osmanlije pod gradom upotrijebili topove koje im je slao Nijemac Jörg iz Nürnberga. Također se govori da je knez Radak, koji je upravljao u to vrijeme gradom predao Bobovac misleći da će za to biti nagrađen, ali su ga Osmanlije nakon predaje pogubili. Brzi pad Bobovca, za koji se vjerovalo da može izdržati i dvogodišnju opsadu je iznenadio kralja Stjepana Tomaševića i onemogućio ga da sakupi vojsku i dobije stranu pomoć.

Zbog toga su se i posade Visokog i nekih drugih gradova predale bez borbe. Nakon njegovog zauzimanja, Osmanlije su ga razorili ali su zbog njegovog izuzetnog strateškog značaja ponovo sagradili neke objekte potrebne za njihov boravak. Osmanska posada je boravila u Bobovcu sve do 1626. kada je napušten zbog gubitka strateškog značaja nastavkom osmanskih osvajanja prema sjeveru kada ostaje duboko u pozadini. Kraljevska grobna kapela je rekonstruirana, ali nekim nepriznatim metodama tako da je njena vrijednost umanjena.

U kraljevskom mauzoleju na Bobovcu pronađeno je devet skeleta u pet grobnica. Tu su bili sahranjeni kraljevi Stjepan Dabiša, Stjepan Ostoja, Stjepan Ostojić, Tvrtko II i Stjepan Tomaš. S njima je vjerovatno bio sahranjen i posljednji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, čiji su ostaci bili preneseni iz Jajca. Od deveta skeleta, samo jedan pripada ženskoj osobi, koja je sahranjena pored Tvrtka II. Pretpostavlja se da pripada supruzi Tvrtka II, kraljici Doroteji Gorjanskoj. Između grobova kralja Tvrtka II i groba žene za koju se pretpostavlja da je kraljica Doroteja Gorjanska nalazi se dječji grob, za kojeg se pretpostavlja da pripada djetetu Tvrtka II i Doroteje Gorjanske.

Dana 6. novembra 2002. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, historijsko područje "Srednjovjekovni grad Bobovac", proglasila je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine

14.11.2017.

Gradovi: GRADAČAC

Gradačac se nalazi na obalama rječice Gradašnice, između obronaka planina Majevice i Trebave, na prosječnoj nadmorskoj visini od 129 metara. Prema popisu iz 1991 god na području općine živjelo je 56. 378 stanovnika .Općina Gradačac zauzima površinu od 240 km2.

Gradačac se kao župa prvi puta spominje 1302 godine , a naselje Gradac 1465 godine. Od početka osamnaestog stoljeća bio je značajna točka u odbrani sjevernih granica Otomanskog carstva. Od 1710 godine bio je i sjedište kapetanije. U historiji ovog mjesta najznačajniju su ulogu igrali kapetani iz porodice Gradašćevića, a naročito Husejin-kapetan, «Zmaj od Bosne». Iz tog perioda potiču značajni kulturno historijski spomenici ; Gradina sa kulom (koju su između 1756 i 1821. godine izgradili Gradašćevići) , džamija Husejnija, koju je podigao Husejin-kapetan 1875 godine , kamena sahat kula.

Najstarija sačuvana građevina je Sviračka džamija , obnovljena 1875 godine.

U Gradačcu je i jedna od najstarijih biblioteka u Bosni i Hercegovini , osnovana 1839 godine, umjetnička i muzejska zbirka ove biblioteke svjedoči o burnoj historiji Gradačca.

Područje Gradačca je poznat voćarki kraj. Od 1969 godine u njemu se održava turističko-privredna manifestacija «Sajam šljive».

Na izvorištima termalnih voda , kojima obiluje područje Gradčca , izgrađeno je banjsko-lječilišni kompleks «Ilidža». Vještačka jezera Hazna i Vidara pružaju idealne uslove za razvoj turizma.

14.11.2017.

Vrbas

Vrbas je rijeka pritoka Save u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, dugačka oko 250 km, sa površinom sliva oko 6273 km2. i prosječnim proticajem na ušću 114 m3/s.

Nastaje od dva vrela na Zec-Planini (ogranak Vranice), 1715 m nadmorske visine. Rijeka Vrbas usjeca kompozitnu dolinu, prolazeći kroz Skopljansku kotlinu, Vinacku klisuru, Jajačku kotlinu, kanjonsku dolinu Tjesno, Banjolučku kotlinu, a donjim tokom preko svoje makroplavine Lijevče polje.

Na obalama Vrbasa ili u njegovoj blizini nalaze se gradovi Gornji Vakuf, Bugojno, Donji Vakuf, Jajce i Banja Luka.

Sliv rijeke Vrbas smješten je u nekoliko različitih geotektonskih jedinica Dinarida.

    Tipični nekarstni (silikatni) tereni: tektonski blok Srenjebosanskog škriljavog gorja (područje planina Vranica i Zec), Ofiolitna navlaka (planine Uzlomac, Borja i Kozara), Savsko-Vardarska navlaka.

    Tipični karstni tereni: navlaka Visokog krša (karbonatna platforma Dinarida), navlaka Bosanskog fliša.

    Karbonatno-silikatni tereni: navlaka Raduša-Stožer-Plazenica-Ljuša. U okviru ovih geotektonskih jedinica izdvojaju su slatkovodne neogenske naslage sa ugljem, marinski neogenski sedimenti panonskog basena (sliv Vrbasa sjeverno od Banja Luke) i kvartarni sedimenti.

Ova otvorenost prema Panonskoj niziji na sjeveru kao i slabiji uticaj Jadranskog mora na jugu uslovljavaju da u u nižim predjelima sliva preovladava umjerenokontinentalna klima, dok se brdsko-planinski predjeli karakterišu subplaninskom i planinskom klimom. Prosječne godišnje temperature vazduha najviše zavise od nadmorske visine i morfoloških odlika terena. U slivu Vrbasa one iznose od 10,8°C do 9,4°C na području koje karakteriše umjerenokontinentalna klima, odnosno u od 9°C do 6°C u predjelima koji pripadaju subplaninskoj i planinskoj klimi.

Poljoprivredne površine sliva zauzimaju oko 35%. Prosječna veličina parcela je obično manja od 1 ha. Veliki broj je zapuštenih parcela koje se ne mogu više smatrati poljoprivrednim. Dominiraju površine pod pašnjacima u brdsko-planinskom području sliva, te livade u područjima kraških polja i riječnih dolina. Obradivog zemljišta u okviru ukupnih površina poljoprivrednog zemljišta ima 5-6%, uglavnom u donjem toku Vrbasa od Banjaluke prema ušću Vrbasa u Savu. Najvažnije obradive površine nalaze se uz vodotoke.

Na rijeci je izgrađeno nekoliko značajnijih hidrocentrala: Jajce I, Jajce II, Bočac.

13.11.2017.

Bijelo dugme

Bijelo dugme, je jedna od najpoznatijih jugoslavenskih rock grupa, osnovana u Sarajevu 1974. godine. Iako je grupa zvanično formirana 1974. godine, članovi standardne postave, gitarista Goran Bregović, vokal Željko Bebek, bubnjar Ipe Ivandić, klavijaturista Vlado Pravdić i bas gitarista Zoran Redžić su bili i ranije okupljeni u grupi Jutro. Debitantski album Kad bi' bio bijelo dugme, objavljen 1974. godine, sa prepoznatljivim hard rock zvukom uz primjesu balkanskog folk uticaja, donio im je popularnost širom države. Nekoliko sljedećih albuma, sa sličnim zvukom, održavali su ogromnu popularnost grupe a njihove simfonijske balade s poetskim tekstovima su hvaljene od strane kritičara. U ranim 1980-im, sa pojavom novog jugoslovenskog muzičkog talasa, grupa se prilagodila novoj situaciji, zadržavajući epitet jedne od najpopularnijih grupa u bivšoj Jugoslaviji.

Nakon što je Bebek 1983. godine napustio grupu, istoj se pridružuje vokal Mladen Vojičić Tifa, sa kojim je bend snimio samo jedan, nazivu grupe istoimeni album. Zadnji vokal benda, Alen Islamović, pridružio se grupi 1986. godine sa kojom je snimio dva albuma. Pogoršavanjem opće situacije i rastom nacionalnih tenzija u Jugoslaviji, grupa se raspada 1989. godine. 2005. godine, grupa se ponovo okuplja u postavi u kojoj se nalazila istaknuta većina muzičara koji su prošli kroz grupr, uključujući sva tri vokala, za tri održana koncerta u tri različita grada i države, u Sarajevu, u Zagrebu i u Beogradu.

U periodu od 1974. do 1989. godine, grupa je izdala 10 studijska i 3 koncertna albuma.

 

Post period

 

Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru kompozitora filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vješanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih evropskih etno kompozitora, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Saint Denis održava se festival nazvan Od Bacha do Bregovića gdje se premijerno izvodi njegov oratorij Moje je srce postalo tolerantno.

Devedesetih godina prošlog vijeka međutim, Bregovićevo srce nije bilo nimalo tolerantno prema ideji o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim je intervjuima odlučno odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rock gitarist. Dolazak novog milenija i gotovo svjetski uspjeh, samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Nije stoga bilo puno onih koji su odmah bili spremni povjerovati u vijest objavljenu krajem februara 2005. godine gdje se tvrdilo da se Bijelo dugme opet okuplja. Ipak, tačnost ove vijesti brzo je potvrđena, te je pod sponzorstvom moćne Coca-Cole, Bijelo dugme tokom juna odsviralo spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pred više od dvjesto hiljada gledalaca.

2006 godine, Bijelo Dugme se okuplja na turneju u Sjevernoj Americi. Ipak vođa Bijelog Dugmeta nije došao na koncerte zato što se nekoliko mjeseci ranije posvađao sa Željkom Bebekom, stoga je turneja održana pod imenom "Kad bi' bio Bijelo Dugme". Dakle, mnogo pjesama nisu bile Bijelog Dugmeta zato što Goran Bregović drži većinu autorskih prava. Gradovi u kojima su održani koncerti u Sjevernoj Americi: Atlanta (SAD), Chicago (SAD), New York(SAD), i Toronto (Kanada). Muzički kritičari su razočarani koncertima.

13.11.2017.

Pravoslavna crkva u Mostaru

Odobrenje za izgradnju prve crkve pravoslavci Mostara dobiše tek u XIX stoljeću. Tako je godine 1883. izgrađena crkva, odnosno obnovljena je jedna stara bogomolja u naselju Bjelušine.

Kako je prijašnja bogomolja izgledala, ne zna se. Izgled se ne sačuva ni na kakvom crtežu, gravuri. Jedino se znalo da je bila tu 1776. godine. Zbog toga dobi naziv “stara crkva”

Crkva Roždenstva presvete Bogorodice se izgradi jednim dijelom pod zemljom, da ne bi iz grada vidljiva i upadljiva bila. Nova, Saborna crkva izgradi se u njenoj neposrednoj blizini.

Stara je pravoslavna crkva zanimljiva iz nekoliko razloga. Osim velike zbirke starih ikona, izgleda crkve i njenog nezavidnog položaja, pažnju su privlačili i grobovi unutar ogradnog zida. U crkvenu se zbirku ubrajaju ikone umjetnika srpske, ruske, pa čak i italokritske škole.

Crkva je tokom rata zapaljena. Od crkve ostadoše samo zidine, zvonik i jedno zvono, kao podsjetnik na vrijeme kad bi se zvonjenje crkvenih zvona razlijegalo dolinom Neretve.

Posljednjih je godina obnavljana, te je postala podsjetnik na vrijeme starog Mostara…

 

 Nova pravoslavna crkva

 

Zidana punih deset godina, 1873. godine izgradi se tada najveća pravoslavna crkva u Bosni i Hercegovini. Čak i tadašnji sultan, Abdul-Aziz darova 100. 000 groša za prilog izgradnji Saborne crkve svete Trojice. Bio je to najljepši hram u zemlji…

U fotografijama Mostara, pogled na padine brda na lijevoj obali Neretve bio je nezamisliv bez crkve na obroncima. Kao da je bdila nad gradom, nad Starim mostom. S mostom se crkva slagala, na fotografijama su pristajali jedno drugom, i nisu mogli jedno bez drugog…

U minulom ratu, Saborna crva je čak dva puta minirana, baš kao što je Stari most dva dana granatiran. Potpuno je razrušena i  trenutno je u fazi kompletne obnove.


Stariji postovi

BLUE SKY MOSTAR upoznajte sa nama BiH i regiju
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930

MOJI LINKOVI
MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
685

Powered by Blogger.ba